Ugledni list Guardian pisao je o predstavi “Moja hiljadugodišnja zemlja” (My Thousand Year Old Land) koja će uskoro biti izvedena u Velikoj Britaniji, a u kojoj su predstavljena svjedočanstva preživjelih rata u Bosni i Hercegovini.
Predstava koju su napisale rediteljica Susan Moffat i Aida Houghton koja je preživjela rat u Bosni i Hercegovini, bit će izvedena 23. januara u New Vic teatru, Newcastleu.
Priča prati tri žene čiji su životi promijenjeni smrću muškaraca iz njihovih zajednica u sukobu 1990-ih u Bosni i Hercegovini, Pravdu, Istinu i Nadu, dok sjede za stolom, melju kafu i razgovaraju.
Zbog smrti njihovih muškaraca, one su preuzele tipično muške uloge u porodici. Oko njih na sceni se vide muške čizme, kaiševi i šešir.
Kako navodi Guardian, upravo ovo je ono što pisac Moffat naziva “prisutnošću odsutnosti”.
Radnja se odvija u sadašnjosti, s nekoliko skokova u prošlost na rat u BiH. Istražuje se šta znači imati korijene kada živite u zemlji oštećenoj sukobima i genocidom, i kada ste doživjeli takav gubitak i traumu.
Za Moffat i Haughton ključno je bilo fokusirati se na to kako su pogođeni obični ljudi. Zbog toga je Moffat objasnila da želi da na sceni budu vidljive stvari koje se koriste u svakodnevnici, kao na primjer peškiri i krpe koje se stavljaju na stol.
Slavlje kulture Bosne i Hercegovine
U predstavu je utkano slavlje bosanske kulture, te se koriste tradicionalna muzika i ples.
Haughton je novinarki pokazala tradicionalni bosanski mlin za kafu, tanak i napravljen od bakra. To je jedan od mnogih autentičnih predmeta koji se vide na sceni, a tema koja se često ponavlja je kafa.
“Kada sam otišla u Bosnu, sve se vrtilo oko kafe. Ljudi kažu: ‘Uđi, sjedi, popij kafu‘”, ispričala je Moffat.
Moffat i Haughton posjetili su BiH da čuju priče preživjelih za predstavu.
“Svi koje smo sreli imali su svoju priču”, rekla je Haughton, koja je proživjela rat i iz prve ruke zna šta sukob može učiniti zajednicama.
Ispričale su da je ključno bilo razvijanje odnosa s ljudima prije nego što postave osjetljiva pitanja o njihovim ratnim iskustvima.
“Kao piscu dokumentarnih drama, za mene je veoma važan način na koji ljudi pričaju svoju priču i riječi koje koriste da je ispričaju, uključujući i prekide u njihovim glasovima”, kaže Moffat. Predstava koristi doslovni govor u dijalogu glumaca, uz audio zapise.
Upotreba govora stvarnih ljudi sastavni je dio predstave.
“Postoji nešto u vezi istine kada se čuje i vidi. Ne možete to ne čuti i ne možete ne vidjeti. Za mene je ljepota i moć dokumentarnog pozorišta u tome što čak i kada je na drugom jeziku, postoji nešto u nama kao ljudskim bićima, što smo usmjereni na to možemo primiti istinu. Ponekad nas svijet pokušava prevariti ili nam navući vunu na oči, ili nam reći da je to nešto drugo, a nije. Ali kada nam se pokaže istina, tada je znamo”, rekla je Moffat, te postavila pitanje: “I šta onda da radimo sa istinom koju znamo”?
(https://n1info.ba/)